tearjerker

srijeda, 17.10.2007.

Najveće zablude u povijesti

Prvo što ću vam reći jest nešto što sigurno nije zabluda: izgled vara. U ovom slučaju, možda je bolje reći da vara naslov, jer ne namjeravam ( barem zasad ) pričati o tome kako je Hitler bio u zabludi kada je vjerovao da ibermensch mora vladati nad ostalima, i kako su Nijemci «pozvani narod» i slične glupariji, ili pak kako je Pavelić bio u zabludi kad je vjerovao u pobjedu Nijemaca čak i kad je svima ostalima bilo jasno da Zapad odnosi pobjedu u 2.svjetskom ratu. Ne, nema ovdje govora o zabludama povijesnog karaktera ,iako bi se i ta tema mogla obraditi na kvalitetan, zanimljiv i humorističan način, ovo se tiče ljubavi. Stoga svi vi koji organski ne podnosite srcedrapajuće filmove, ili možda osobe koje vječno cvile za jednom jedinom osobom, nježno ustanite i vratite se svom (ne)savršenom životu gdje nema ljudi poput mene
Kao što sam naslov govori, ovdje je riječ o jednoj od najvećih zabluda u povijesti čovječanstva, a ona glasi: «Vrijeme liječi rane» ! Ha! Očekivali ste neku veliku mudrost, ali morat ću vas razočarati, ništa od toga. Jedno je sigurno, to da vrijeme liječi rane je najobičnija glupost. Kad jednom uistinu voliš nekoga to ne prolazi nikad, pa ni onda. Znate onaj osjećaj, kad sjednete ukrštenih nogu ,pa vam jedna sva utrne, taj osjećaj, istovremeno fora, ali i neugodan, pa kad ispružite nogu, cirkulacija krvi se vraća u normalu, u jednom trenu zna i zaboljeti, odlučiš se maknut iz tog položaja, i uvijek znaš da će se to dogodit, ali opet ćeš kad-tad sjest u taj položaj ,pa sve ispočetka... tako je i s ljubavlju kad se povodiš za tim izlizanim klišejom da vrijeme liječi sve rane. Nakon velikog neuspjeha, nekoliko mjeseci sažalijevanja nad samim sobom, pasivnog načina života, i svega ostalog što čini «veliku depresiju» koju svi mi prolazimo nakon ljubavnog brodoloma, uvjeravaš samog sebe kako tvoji najbolji prijatelji imaju pravo, i kako je vrijeme uistinu izliječilo tvoje rane ,jer i sto puta ponovljena laž ,postaje istinom. Opet kreneš u život i sve je pet dok vozeći se u autu, ili radeći nešto kod kuće ili na poslu na radiju ne čuješ vašu pjesmu, ili čisteći stari ormar nađeš majicu svoje stare ljubavi, ili možda još gore, nađeš negdje zajedničku staru fotografiju ...automatski se sjetiš jednog od predivnih trenutaka koje ste zajedno imali, navru sva sjećanja, onaj dobri stari (zaboravljeni) osjećaj, i navre pokoja suza...krv neprestano teče čovjekovim venama, kroz trup, glavu ,ruke, noge, i tek kad se nađemo u određenom položaju, npr. kad sjednemo po turski javljaju se već spomenuta priča s utrnućem; tako je i sa starom ljubavi, ona je uvijek i zauvijek u nama, ali tek kad se izložimo nekom vanjskom podražaju koji je povezan s tim što smo prošli, tek tada uviđamo da je još uvijek ostala u nama, duboko skrivena, ali nezaboravljena, i tek tada shvaćamo da vrijeme nije apsolutno ništa učinilo za nas, a pogotovo izliječilo stare rane. Dapače, osjećaš se još jadnije i nesposobnije, kad shvatiš da je prošlo nekoliko godina, a ti si izgubio i vrijeme, i ljubav koju si (možda) mogao pružiti nekom drugom. Ili još gore, izgubio si samo vrijeme...

utorak, 16.10.2007.

16.listopada 1991.

"...koračao je cestom...cestom svoga grada koju je poznavao kao sebe samoga,cestom koja i jest bila dio njega, cesta koja je bila on. bila je to sasvim obična cesta,kao što je ima moj grad,kao što je ima tvoj grad. ispunjena dječjim smjehom, zelenim krošnjama kroz koje se prolamao pjev ptica naizmjence s nestašnim vjetrićem... bio je to sasvim običan čovjek , kakvog ima tvoj grad,kakvog ima moj grad,kakvog smo možda i poznavali ,sve do onoga dana kada su gusjenice počele napadati ptice,smjeh,krošnje... volio je taj grad,kao što se voli oca,kao što se voli majku, i isto toliko volio je tu svoju zemlju. o čemu je mislio posljednji dan svog života? hodajući tom cestom, promatrajući svoj grad,svoju cestu, onako uništene u navali crnila, kako je mogao biti tako jak i hrabar,u trenucima u kojima se sa svakom uništenom kućom, uništavao i djelić njega samog iznutra...do zadnjeg daha borio se za svoju obitelj,kako bi ju zaštitio,kako bi zaštitio svoje prijatelje,svoj grad,svoju cestu,sebe samoga...od kuda mu sva ta snaga??? zar ga nije plašila ta grozna buka, od kuda mu takva upornost...a bio je to sasvim običan čovjek...nije bježao od zvijeri,borio se protiv nje. ipak, iz te se borbe nije izvukao živ. od kuda mu ta hrabrost, ta snaga,ta vjera? od kuda mu tolika ljubav...a činio se kao sasvim običan čovjek...mora da je bio junak."

petak, 27.07.2007.

Raj zvan Sućuraj

Ok, ok, malo pretjerujem u naslovu, ali stvarno ne biste vjerovali kako nam je bilo zakon u ovom malom zaselku na krajnjem jugu otoka Hvara. Na petak 13. ukrcah se ja u jedan od onih finih, nagibnih vlakova ,s klimom i poslugom ,i zavalim se prek dva sjedala u 1.razredu (fancy-shmency:) vjerovali ili ne, još si ja ponijela i knjigu, onako nadobudna da ću čitati ,al razočarat ću vas kad kažem da sam zapravo došla do 130str.!!! Vlak je krenuo u 6:50 i za čas smo došli do Karlovca, gdje mi se pridružila Cho maja, ali nismo sjedile zajedno
Put je stvarno bio ugodan, i zapravo mi je tih 5 sati, vozikanja do Splita , prošlo za čas. Na stanici u Spljitu dočekao nas je Krešo s faksa i uslikao Majicu i mene na rivi,tek tolko da pošaljem mms Ines koja se saftala u Zagrebu slijedio je bus za Makarsku u koju smo stigle za neku uricu. I onda smo ga ugledale!!! Njegovi koraci utjerivali su asfaltu strah u kosti, kosa bi mu lelujala u smjeru suprotnom od vjetra da se nije ošišao, crvena majca s Che Gevarom vrštala je autobusnim kolodvorom...to je bio naš domaćin Aldo koji nas je ljubazno pričekao u Makarskoj ,i otpratio do svog stana, jer Frano i Podhraška još ne stigoše s busom (loooseers)... nakon obilnog ručka u kojem su svi tamanili kao paštašutu ,a jedino se ja usudila probat neke muzgavce, odlelujali smo natrag na autobusni i put Drvenika, gdje nas je čekao trajekt. Opći smjeh bio je kad je neko od nas u štiklama pokušavao/la tegliti kofere nizbrdo, probajte pogoditi tko, sigurno ćete pogrješiti... kad smo stigli u Sućuraj, sve je bilo lakše...većinu problema ,faks i starce ostavili smo doma, znači nije nam puno ostalo osim naših urođenih ,hedonističkih instinkta! Dani su se svodili na:
buđenje -u bilo koje doba dana,ali smo se trudili dić svi u razdoblju od 12-14h
kava-u najbližem bircu «noć i dan» pila se najbolja kava (malo reklame,ne),tako bar kažu,ja to ne konzumiram
kupanac-na plaži podno naše uličice, milina, ni 10ak ljudi, a zadnjih dana bilo je 150godišnjih nudistica i jedan kit usan
ruuuuuuuuuuučaaaak-ko god je mislio da ćemo gladovati na moru,zajebo se i to gadno(evil laugh)!!! Čak sam i ja kuhala,i svi su preživjeli piletinu s vrhnjem i tjestom,i salatu od tune
kupanac-prvih par dana držalo nas je da se poslje ručka kupamo na drugim plažama, ali kod kuće je ipak bilo najbolje,dva-tri koraka i buć u more
večera-e tu je bilo svašta od piletine i čevapa na roštilju, do riba, rakova, brodeta i palačinki (pozzz maji Č. Koja je bila vrijedna u pripremi palačinki)
plaža-ne kupanj, ne smijanje starim ljudima, ne zgražanja od nudista već francekova gitara i pevaljke do jutra (kako kad)
pekara-naša stanica prije kuće gdje bismo za laki san omastili brk buftlama s čokoljadom , sirom ili Lukom (pozzz Maja Č)
spavanac-ko kolko stigne,smogne pa sve ispočetka

slijede poruke i pozdravi:
ALDO (aka Mitch Buchanon,Ken)-evo prvi si na listi jer si nas uopće pozval sebi, i jedno pitanje,kad ćeš doć papapanke

MAJA CHO (aka Medena,Tracy Cock i sl.)- hoćemo do pekare?

FRANO (aka Finchy, Mr.Hankey, Francek)- ako ti život ponudi limun-napravi limunadu!
-ako ti se u životu dogodi sranje-pusti vodu!
MAJA P.-jedina koja uz mene nije stekla neki nadimak zbog viših sila, ali u provalama nismo zaostajale nimalo

Okan- moj alter ego,sprijateljio se s Majom Č.,i šalje joj pusu

Evo neke od tih provala koje su nas nasmijale:

Medena: ja sam talentirana za seks, šta ja tu mogu!

Medena: kako suptilno!
Mitch: takav sam po cijelom tjelu!

Maja P.: Frano di su moje gumice?

Maja P. -dolazi do neugledne ekipe (nas) u 4 sata ujutro i pita mrtva ozbiljna: «jel ima ko kremu za piling???»

Maja P.-za ručkom: progutala sam cijelu kobasicu!

Finchy: Jim Morrison se jednog jutra probudio mrtav...

Sorry na dugom postu,ko preživi- pričat će

pozzzzzzz

četvrtak, 05.07.2007.

scar tissue

koliko ste puta ,kao klinci, pali na asfalt, zaorali bradom, zgrebali lakat, razbili koljeno...i potom plačući otrčali mami/tati (ili možda djedu/baki) koji bi vam pogledali ranu, špricnuli malo bivacina, poljubili "bubu" i rekli "ma nije to ništa strašno,proći će i to"...??? priznajte, mora da vam se to dogodilo barem jednom. i menije tako bilo u djetinjstvu,poprilično često ,mogla bi reći, ali ,kao što bi rekli oni koji me poznaju, NISU to bili padovi na glavu
sjećam se, jednom sam se zatrčala nizbrdicom na livadu koja vodi do kuće moje bake jer mi se nije dalo okolo po cesti, i,naravno, popikla sam se i roknula kolko sam duga i široka, al ne bi to bilo ništa strašno da nisam s desnom rukom pala na staklo razbijene boce (koje se je veoma "domišljato" riješio jedan od lokalnih kronera,brijem da znam i koji ). i tako, udri ja u plač,i brzo kod bake pod pipu isprati krv, a potom se moja stara latila pincete da mi povadi komadiće stakla iz ruke (kaj se meni nimalo nije svidjelo) tada mi je to bilo prestrašno, nešto šokantno, al eto, ozljeda se dogodila, boljelo je to, plakal sam, ali ,s vremenom, prošlo je. Pa ipak, ostao je ožiljak...
kako ironično, takve stvari događaju mi se i danas, al ne baš doslovno, ak me kužite.
je li vam se dogodilo nešto što vas je totalno sjebalo u tom trenu (al ste i dalje bili sjebani), boljelo vas je (ne fizički) ,plakali ste, frendovi su vas tješili kao "ma proći će to",iako je rana bila otvorena tjednima,mjesecima, godinama... ali istina je da vrijeme čini svoje, štoviše kad "surađuje" s daljinom, tj. kad se odmaknete od tog mjesta nesreće,mjesta di si stradao,i koliko god rana bila strašna, ona će uvijek zacijeliti, ali ožiljak ostaje tu di je. I svaki put kad ga pogledaš, sjetiš se kako si tresnuo na asfalt, kako te to sjebalo ,kako si se osjećao tada, i opet...počinješ se ponovno tako osjećati...iopet boli, neizdrživo...i opet plačeš...

a hoće li to proći...???

srijeda, 27.06.2007.

Bilo prošli vikend

Evo mene tek tolko da nekaj napišem, kako ljudi (i «ljudi») ne bi pomislili da sam se uljenila… prošlog petka dižem se ja u 5:45 ujutro. Ne , nisam bila vrijedna i dizala se na posao ,već sam kretala na put. Naime, frendica s faksa(bok Ines) zvala me je da za vikend s njom otputujem u Gospić k njoj doma, kao kaj će ona tamo sama, morat će slušat tetine, bakine prodike, tri dana joj je nekak previše (a kužim ju tak mi je svaki dan, samo kaj meni prodike drži sestra) itd. Naravno, mene je «morala» nagovarati 24h na dan jer ,bome, teško je žabu u vodu natjerati… nije prošlo ni 15 minuta od kad sam se digla, a moj stari već trubi iz auta i viče da ću zakasniti na vlak, da sam se trebala dignut ranije, la la… ja da odlazim od doma i da kasnim na vlak?????? To si fakat ne bi dopustila.
I tak 6:40 upadamo u vlak, tražimo sjedala, spremamo «koferčiće», naravno da nismo sjedile jedna do druge, al dvoje sjedala razmaka nije nam pokvarilo raspoloženje niti nas spriječilo da komuniciramo (na štetu ljudi koji su sjedili između nas). Naravno ona je cijelim putem malo po malo ćorila, a ja sam, budući da mi je to bio prvi put da putujem nagibnim vlakom, cijelo vrijeme buljila kroz prozor ko malo dijete, nemrem si pomoći, obožavam putovati!!! Inače nagibni vlakovi i nisu neš' posebno, bar meni, jer ima klimu i to je O.K. al nakon nekog vremena postalo mi je zima, dijelili su besplatnu kafu (onu finu,jacobs) al ja to ne pijem (da su bar imali irish), dobili smo i besplatne sendviče al u njima je bilo krastavca i nešto nalik na majonezu, fujjj, jedino su sjedala bila udobna, ali i to mi je pokvarilo derište koje je sjedilo naspram mene i udaralo me nogom, vjerojatno nehotice, na kraju je ispao ok klinac…
(mogla bi ja skratit priču, ha???)
U Gospiću je fakat sve bilo super!!!! Nakon doručka, pozdravljanja familije, nakon ručka i banjanja u Karlobagu, čak smo smogle snage da odemo na cugu s Inesinim best frendom Igorom. Onak usput, bili smo u pubu «Highlander» koji je birc fakat super uređen, bar meni, i tu smo kontinuirano nastavile ispijati «kave» (čitaj irish ili ledeni čaj). Ja bi rado stavila i slike tog birca KAD bi to bilo moguće na ovom blogu (jebiga kad sam mutava za tu «tehnologiju»)!! Ta večernja cuga u petak bome ni dugo trajala, jer smo bile strgane i neispavane, i ,ak se ne varam, legle mi oko ponoći i jedva jedvice progledale oko 10h ujutro…pa opet ista priča: šetnja, «kafa», doručak (u 12:30), familija i ručak (14:00h), kupanac i večera u Karlobagu, desert kod mame Jadranke u Gospiću (neću si oprostiti što sam pojela samo 2 palačinke), pa opet u grad…razlika je u tom kaj smo ovaj put nastavile i nakon kave u pubu, gdje smo se našle s Ivanom i Ninom- Inesinim frendicama iz srednje. Produžile mi do «Hary-a», pa do nekog disca «Amadeus» u kojem je mjuza fakat suuuper (čitaj: nema cajki), puste magazin-svi pjevaju, puste Škoru-svi pjevaju, puste Kovača-svi pjevaju (da, Matu Mišu Kovača), fakat fora ugođaj…i tak se puce raspjevali i rasplesale kasnije u već spomenutom Amadeusu, i kad smo prvi put krenule doma sreli mi još jednu raspojasanu ekipu: sastavljenu od Inesine familije i kumčadije,i htijele-ne htijele (a htijele) zapjevali još koju s njima (i tu bi fotku stavila da mogu)… u neku uru (nisam ziher u koju) stvarno smo krenule kući, i uspjele u tom naumu… zavalile se u krevetac al, nebi mi bile mi, kad nebi kokodakale još dve čuke, razgovor je završio kad smo skontale da , ak se nismo mogle dić nakon cirka 9 i pol sati spavanja, ništa lakše neće biti nakon 4h spavanca…slijedeće jutro (nedjelja) dan je započeo kao i inače, ali nakon ručka ništa od mora, otišle koke via Zagreb…šmrc…al svečano smo obećale da ćemo ponoviti ovakav vikend ako i kada položimo kursarstvo (najodvratniji predmet na faksu)u rujnu… koke, ne znam za tebe, al taj naš dogovor meni je dovoljna motivacija da već sad počnem čitati Webera (yuuuk)…

pozzzzzzz

srijeda, 20.06.2007.

Nostalgična...

Kao klinci, moja sestra, moj susjed Ivan , njegova sestra Ana i ja običavali smo se igrati nindža kornjača (ja sam bila Donatelo), koji se crtić prije nekih 16-17 g. emitirao na OTV-u, Ivan i ja nismo propuštali ni jednu epizodu,a kada je on krenuo u 1.razred osnovne, ukoliko nije stigao na vrijeme,propušteni crtić snimila bi njegova mama na video kazetu . Ali osim tog, nikako nismo smjeli propustiti ni Bipsiće, Cipeliće,a sigurna sam da ste i vi gledali,ako ništa drugo, onda Graškograd (Graškiće,ili koji je naziv već bio)...to su bili crtići!!! ok, vjerojatno zvučim ko veliko dijete dok sam,zapravo samo malo nostalgična ,ali nikako ne možete usporediti crtiće koje klinci danas gledaju,s ovima o kojima vam pričam,a vjerujem da ih se i sami sjećate. Pokemone sam još nekako sažvakala,al kad vidim one digimone, pa one s zvrkovima (pitaj Boga kak se zove) i tam neke robote kod kojih se sve svodi na neke borbe,dođe mi zlo... jednom su mi tak susjedovi klinci (4 petogodišnjaka) upali u dvorište s pravim noževima, i počeli imitirati neke napadače iz crtića vičući tipa "Mi smo super neki nešto sad ćemo ti odrubiti glavu, izrezat utrobu, diginešto u napaaad!" ??? prvo nisam vjerovala da takvi balavci koriste riječ "utroba", drugu stvar koju nisam vjerovala je da su mi došli s kuhinjskim noževima,i treća što ,kada sam krenula prema njima,oni su stvarno počeli mahati nožem, opće nemaju pojma da ako me zarežu ja si ne mogu zatvoriti ranu super moćima ko na tv-u, pa im ti uzmi noževe...i onda kažu da su opravdano maknuli Tom&Jerry-a s tv-a...ma daj...

Ne znam za vas ljudi, al da se mene pita istog trena bi pustila sve :Bipsiće, Graškiće, Cipeliće, Rakune,...toliko toga se reprizira,ali dobre stvari nikako... e da ,i ako se netko zaželi Blufonaca,ostavljam vam link na kojem možete neći pokoju epizodu s nezaboravnim Mister Jozom u glavnoj ulozi negativca,a ujedno želim pokazati frendu da je fakat crtić "Blufonci" postojao i da nisam halucinirala...a, na tom blogu ima još svašta nešta za sve koje ,kao i mene, pere nostalgija za crtićima

http://memorabilia.blog.hr/arhiva-2006-08.html#1621469786

utorak, 19.06.2007.

Nikom nije lepše neg je nam...

stvarno nikom nije ljepše neg je nam (samo da je tako saki dan)...evo ove nedjelje u moju Vukovinu (nekima Vukojebinu) stiglo je moje malo društvance s faksa...da samo znate kak nam je bilo teško cijeli dan sjediti pod sjenicom,jest, "pit" i zajebavati se (uglavnom na Aldov račun)...dobro, nismo baš cijeli dan radili ništa, prošetali smo čak i do (skoro) poštenog birca na kafu, a bogami ,bilo je tu i sporta, vjerovali ili ne... malo mi je planove poremetio ostanak Alde ii Maje (svidjelo im se, nemremo ih kriviti) pa ja jadna nisam stigla učiti,a pogađajte kako nam je teško bilo lajati do 4 ujutro...ukratko, baš nam je bilo dobro (barem meni)
pa pozzzzzz svima, a posebno:

Aldi-koji je morao zapivati s mojim starim (P.S.vidiš,ovaj te put spominjem prvog)

Maji-kojoj je cijelu noć "virio neki konac iz pidžame"

Ines-koju boli guzica od badmintona

Duju-koji se iskazao na playstationu

Krešu-koji nije mogao doći

mog starog-koji je ispekao takvu turu roštilja, da je ostalo mesa i nakon Alde

subota, 16.06.2007.

elementalno

Nikad nisam mislila da ću na blog stavljat svoje pjesme ,al eto…ovo mi je vjerojatno jedna od lošijih, al bio je to fakat depresivan petak kad sam ju napisala…i dan danas sanjam kako ću jednoga dana kada budem «veeeeeejika» (veeeejika kao odrasla, nadam se da neću rast u širinu…) pisati pjesme koje će zapravo netko uglazbiti i čak pjevati (ne bi bilo dobro da ja pjevam)…ova je napisana zamišljajući je u izvedbi grupe «Elemental», baš mi tak nekak zvuči-otuda naslov,ne…tko zna možda jednog dana…

Evo je, i da, na vašu žalost nije posljednja

Petak je navečer i ekipa ide van
A meni se ne da, trebam san
Kaj ćeš, lijena sam ko vrag
Ili opet imam samo loš dan
Bacam se na krevet, al ne mogu spavat
A spava mi se, skidam grudnjak već me bole sise,
Palim telku i odmah žalim zbog toga
Od silnih repriza kunem sveca svoga
Mislim da imam PMS, pojela sam vreću čipsa,
a sad bi baš neki čokoladni keks, slijedi grizodušje,
sama sebi obećavam da idem dijetu,
da ,al nekog lijepog dana, jer eno,
na stolu me čeka milka čokolada…
napokon počnem gledat neki film
al glavne uloge ima par koji se voli
pa poželim utopit tugu u jeger-coli
i istog trena padam u depru jer se sjetim tebe
a znam da ti se živo za nas jebe
i nikako da mi se misli zbroje
,a kad si ti u pitanju
neke romantične se roje

život je poput jutra,
nikad ne znaš što donosi
niti postoji li uopće sutra
gdje nas vjetar sudbine odnosi
ljubav je poput jutra
svi kažu: tako romantična i lijepa
al što ak ujutro naletiš na maglu
pa te učini slijepa
al jednu stvar nitko nije učio
ni mene, ni tebe
a to je da te neuzvraćena ljubav
totalno sjebe

prošla je ponoć
a ja još ne mogu spavati
od dosade i muke počinjem rikavati
nemrem doć k sebi pa odlazim
u kupaonu da umijem lice
zatim na balkon kojeg su opet posrale ptice
pogledam nebo, možda bi
i zvijezdu vidjeti mogla
da nema tog gradskog smoga
ma kaj ja brijem noću nema toga,
pa se zatim sjetim Boga,
ma vjerujem ja u njega,
al nekad ti je jednostavno dosta svega,
a moraš živjeti, nema bijega
jedva nekako iznad svijetla grada
uspijem vidjet jednu zvijezdu
jedva gori, baš ko moja nada
i opet mi se pričinjava lik tvoj
i nastavljam cijelu noć misliti na tebe
a znam da ti se živo jebe
za nas,
za mene…


život je poput jutra,
nikad ne znaš što donosi
niti postoji li uopće sutra
gdje nas vjetar sudbine odnosi
ljubav je poput jutra
svi kažu: tako romantična i lijepa
al što ak ujutro naletiš na maglu
pa te učini slijepa
al jednu stvar nitko nije učio
ni mene, ni tebe
a to je da te neuzvraćena ljubav
totalno sjebe

pozzzzzzz

P.S. ajde sadkad ste ju pročitali ,ako ste izdržali do kraja, morate priznati da ste se bar jednom uživotu ovak nekak osjećali, ak ne, svaka vam čast...

četvrtak, 14.06.2007.

I'm hatin' it...

Radim ja danas u svom najdražem restoranu (yeah right) i upitam jednog čovjeka ,koji je stajao na blagajni, da li je naručio, a on će meni. «Ne, ne, dobivam!»…ono, upitnik??????? a kaj sam ja pitala, pitaj Boga kaj je on čul, mislim očito je kaj je mislio da sam rekla,al ,eto, morala sam to izbaciti iz sebe…al ne biste vjerovali kakvi nam frikovi dolaze! Netko je jednom na drive prilazu naručio dupli cheeseburger bez mesa…i kaj da si čovjek sad misli? ok, možda je bio vegetarijanac u igri , al kaj se isplati dati 13kn za pecivo s kečapom i senfom gadnog okusa,i s dvije kriške kiselih krastavca i sira??? Mislim, čim je neko vegetarijanac već se dovoljno mrzi (fusnota), kud još i ovo…imaš u pekari burek sa sirom (ovako među nama, ja smatram da burek sa sirom nije burek već pita,ak je burek onda je s mesom) za 10 kn, 3kn jeftinije i još se najedeš,a udio masnoće gotovo da je isti. E da, a jednom je došao lik ,naručio sendvič, pomfri, lagano, i žena mu to servira na pladanj ,a on uzme pladanj i ode u grad. Bisera… kad smo već na ovoj temi, sjetila sam se danas neke liste pod imenom «smisleno besmislena pitanja» ili tak nekak, evo onog što mi se duboko urezalo u pamćenje:

Zašto ljudi dođu u McDonalds, naruče veliku porciju pomfrija, dva big maca, i DIJETNU colu???

Zašto se «svi zajedno» piše odvojeno, a «odvojeno» zajedno???

Kako natpisi «Ne gazi travu!» dospiju na sredinu travnjaka??????????

Eto, toliko od mene za večeras, idem čekat da mi se probuše mjehurići na ruci, opržila sam se s maščobom na grillu dok sam radila proklete bigmekove…
pozzzzzzzzz


fusnota-Nemojte misliti da imam kaj protiv vegetarijanac, svaka čast ekipo, naprijed zeleni,al ja ne bi mogla…drage su mi životinje, i sve to, al kad stari napravi roštilj…

nedjelja, 10.06.2007.

daj da zaboravim

«Daj da zaboravim…»

Ne znam zašto mi je cijeli dan u mislima ova pjesma od Meritasa… kad sam ju prvi put čula na radiju (Bog zna kad je to bilo) sigurno sam bila u nekoj depri, budući da mi se po glavi neprestano vrti tek par riječi: « Daj da zaboravim, daj da zaboravim to sve što znam o tebi…». Sigurna sam da svi na ovom svijetu žele nešto zaboraviti, neki događaj, neku osobu, neku činjenicu…pa čak i zaboraviti da nešto žele zaboraviti, ali ,naravno, život bi bio prejednostavan kad bi se to moglo sam tak srediti, ne??? I ja sam bar tri (duuuuge) godine pokušavala neke stvari potisnuti, zaboraviti, naravno to mi nikako nije polazilo za rukom. Čak i kad sam mislila da sam stvarno neke stvari ostavila iza sebe, uskoro bi se pokazalo da nije tako i da sam se samo pokušavala zavaravati. Onda sam se pokušavala okupirati drugim stvarima, drugim ljudima, naravno ni to nije upalilo, čak je znalo učiniti sve još više gorim nego što je bilo…i tako sam i dalje očajavala… a nedavno mi je palo na pamet nešto tako banalno, za čim ću se nastaviti povoditi u ostatku svog života: radi se o tome da sam skužila da se neke stvari ili neki ljudi(pozitivni ili negativni) nisu našli u našim životima da ih zaboravimo. Ja sam jedna od onih osoba koja vjeruje da za sve postoji neki razlog. Život koji smo do sada proživjeli na kakav-takav način je kao i gradivo koje učimo za neki ispit, ako zaboraviš jedan dio može se dogoditi da cjelina neće imati smisla. Živi i pusti živjeti, čak i ono što želiš zaboraviti, neka ono živi u prošlosti, gdje mu je mjesto.

«…ljudi s žaljenjem gledaju na prošla vremena, i s tjeskobom na budućnost, tako ne žive ni u sadašnjosti niti u budućnosti…» ISB

<	listopad, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Listopad 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?